Razgovarali u Zagrebu 22. listopada 2010.

 

ORIS: Prosvjetiteljstvo i romantizam predstavljaju suprotstavljene polove dvaju velikih smjerova njemačke povijesti kulture i duha, u novijoj njemačkoj arhitekturi vjerojatno ta dva pola paradigmatski obilježavaju Miesova Nova galerija odnosno Scharounova zgrada Filharmonije. U smislu te dualnosti možda bismo vaš opus mogli svrstati u sferu romantizma, biste li se s time složili? Pomišljam na vaše izuzetno djelo, crkvu Sv. Marije u Nevigesu, koju karakterizira snažna skulpturalnost i potpuna oslobođenost od bilo kakvih racionalnih granica.

 

Gottfried Böhm: Ne bih znao. Mogu samo reći da je zapravo moj odnos prema Miesu daleko intenzivniji nego prema takozvanim romantičarima koje ste spomenuli. Kao mladić posebno sam putovao Miesu, posjetio sam ga u Chicagu početkom pedesetih, to me tada vrlo impresioniralo, razgovori i sve drugo. Bio je izvanredno prijazan. Imao sam dojam da je vrlo cijenio mojeg oca. Vrlo je lijepo pričao o svom posjetu Kölnu gdje je vidio i moju prvu realizaciju kapele svete Kolumbe. Preporučio mi je da stupim u vezu s Frankom Lloydom Wrightom, što me tada iznenadilo. No, bez obzira na to gradio sam drugačije od njega. Možda je zaista tako kako vi kažete.

 

ORIS: Vjerojatno je važna i vaša sklonost skulpturi, dakako i studij kiparstva.

 

Gottfried Böhm: Da, prije arhitekture studirao sam kiparstvo. Otac mi je tada savjetovao: ‘Studiraj kiparstvo, ali baci pogled i malo prijeko, na arhitekturu’. Još dugo sam se bavio kiparstvom.

 

ORIS: Gdje ste studirali kiparstvo? Recite nam nešto više o vašem odnosu prema skulpturalnosti. Što ste time postigli ili nastojali istražiti?

 

Gottfried Böhm: Studirao sam u Münchenu kod kipara Hänselmanna koji je bio osobito dobar učitelj, ne samo u odnosu na tehniku kojom je vrlo dobro vladao. Dakako da je to utjecalo na moju arhitekturu, barem drugi to tako vide. No i sam smatram da je taj utjecaj bio snažan.

 

Peter Böhm: Utjecaj Miesove arhitekture na rad mojeg oca je vrlo jasno došao do izražaja kod njegove prve stambene kuće u Kölnu Weiß, ali tu su također vidljive i razlike. Formalno ta kuća izvana ima mnogo sličnosti, primjerice čeličnu konstrukciju, ali u emocionalnom smislu ima posve drugačije težište. Uopće ne posjeduje onu hladnu eleganciju. Od materijala nije upotrijebljen, primjerice, oniks već opeka od terakote. Sve je zapravo odredio život kako ga je on zamišljao, ali arhitektonsku strogost tlocrta odredila je racionalnost.

 

ORIS: Već ste spomenuli svojeg oca Dominikusa Böhma pa nas zanima u kojoj mjeri mislite da je za vaš arhitektonski rad bila važna ta povezanost s tradicijom, koja se kod vas odvijala na osobnoj razini, a vi ste to onda prenijeli i na svoje sinove? Austrijski teoretičar arhitekture Günther Feuerstein, koji je 70-tih godina bio vrlo važan, izrazio je to sljedećim riječima: ‘Gottfried Böhm naslijedio je mnogo od duha svog oca’. Je li vas to zaista tako formiralo?

 

Gottfried Böhm: Nadam se da je tako i vrlo je lijepo da postoji taj dojam. Moj je otac uspostavio kontakt s Hänselmannom i uopće je veoma podržavao moje profesionalne nakane. Svakako da je želio da postanem njegovim nasljednikom u arhitekturi te mi je preporučio da usporedo s Akademijom posjećujem i Tehničko sveučilište kako bih više saznao o njoj.

 

ORIS: Sada je već četvrta generacija arhitekata u vašoj obitelji, kao u stara vremena kada su se obiteljske tajne prenosile s generacije na generaciju. Danas imamo javne škole pa je obrazovanje svima dostupno, ali zacijelo postoje u obitelji osobna, intimna iskustva i spoznaje koje se prenose s koljena na koljeno. Postoji li to i u vašoj obitelji?

 

Gottfried Böhm: Moj je otac s jedne strane bio vrlo monumentalan čovjek, ali s druge strane vrlo srdačan i ta toplina je vidljiva i u njegovim djelima. Već kao dijete sam s mnogo zanimanja pratio arhitektonsko djelovanje svojeg oca, a i on je mene vrlo intenzivno uključivao u svoja razmišljanja. Prostori koje je stvarao, daju životu poticaje; izvana i iznutra postoji uvijek nešto poticajno. Mogu se samo nadati da i u meni ima tako nečega. Vjerujem da i ja na sličan način prenosim te vrijednosti na svoje sinove.

 

Peter Böhm: Također vidim taj emocionalni karakter, no nije li također potrebno preispitati što zgrada izražava odnosno što se želi njome izraziti? Nije uvijek riječ samo o formalnom vidu, već i o namjeri da se izrazi vlastito razumijevanje svijeta, a to je nosio u sebi ekspresionizam mojeg djeda.

 

ORIS: Izgleda da vam je jako važna emocionalna komponenta u doživljaju arhitekture.

 

Gottfried Böhm: Da, veoma cijenim emocionalnu komponentu u doživljaju arhitekture.

 

ORIS: Promatramo li vaše prve zgrade, crkve iz 50-tih godina, vidimo ih kao eksperimente, ponajprije u pogledu konstrukcije, koja je vrlo snažna. Zatim su tu vrlo jaka kubistička djela u Kasselu ili Grevenbroichu, jednostavne snažne forme. Onda odjednom u međuvremenu i poneki utjecaj Miesa. Poslije, 60-tih godina dolaze ekspresivne stvari. Nama su zanimljivi crteži koji su bili publicirani. Podsjećaju na crteže ekspresionista iz 20-tih godina. Što je sada s tim ekspresionizmom? Danas cijenimo ljude kao što su Alvar Aalto ili Barragán, koji su internacionalnom stilu dali nešto nacionalnog, odnosno nešto od vlastite tradicije. Jeste li vi svjesno željeli povezati internacionalni stil s njemačkim ekspresionizmom? Je li to bio vaš cilj ili je to nastalo tek iz izvjesnog osjećaja?

 

Gottfried Böhm: Teško je to slijediti unazad, je li to trebao biti Mies na njemački način, to zapravo ne vjerujem. Kod spomenute kuće u Kölnu Weiß ima Miesovih utjecaja, ali tu je bio i veliki utjecaj moje obitelji: kako žele djeca živjeti u toj kući, što je važno za obitelj... Kuća u Kölnu Weiß nastala je nakon mojeg putovanja u Ameriku pa je stoga zamjetljiv veliki Miesov utjecaj. Ipak taj je utjecaj humaniziran svjetonazorom koji sam naslijedio od svojeg oca.

 

ORIS: Da se vratimo odluci za ekspresivnu formu, nije li to također neka vrsta reakcije na arhitekturu ‘gospodarskog čuda’ koja je zapravo banalizirala internacionalni stil?

 

Gottfried Böhm: To je vjerojatno.

 

Peter Böhm: Sada to kažeš tako neodređeno, ali to je posve sigurno bilo tako jer ti si se jako opirao tom obliku funkcionalnosti kako je tada bila interpretirana. Funkcije jedne zgrade zaista nisi vidio u smislu formalnih procesa koje se u njoj trebaju odvijati, što je bio slučaj s funkcionalizmom, već uvijek u životnom aspektu zgrade, to si želio izraziti. Ekspresionizam nije u radovima mojeg oca tek traganje za formalnim ekspresivnim oblikom, već i za sadržajem. Uvijek je prisutna želja da se unese osobno razumijevanje života, a to bi bio i moj odgovor na pitanje o obiteljskom zajedništvu. Počevši od kapele Sv. Kolumbe do današnjih projekata, to se uvijek opet pojavljuje, zapravo u svakom projektu.

 

ORIS: Od vašeg prvog rada Madona u ruševinama (Madonna in den Trümmern) u razorenoj crkvi Sv. Kolumbe u Kölnu pa do 60-tih godina sagradili ste oko 40 crkvi. Bilo bi zanimljivo saznati kako ste dolazili do osnovnih odluka, koja su vam načela bila važna? Možete li nam reći u kojoj je relaciji bio vaš rad prema radu drugih značajnih graditelja crkvi, poput Rudolfa Schwarza s kojim ste i neko vrijeme surađivali?

 

Gottfried Böhm: Da, kao mladić sam neko vrijeme kod njega radio. Djelovao je tada kao gradski arhitekt Kölna i ja sam vrlo rado s njim radio. On je bio i prijatelj mog oca, njih dvojica su već surađivali.

 

ORIS: Schwarz i vaš otac pripadali su već jednom novom pokretu za novu crkvu. Bili su pioniri novoga građenja crkvi. Crkva odnosno crkvena arhitektura dospjela je u izvjesnu krizu, moralo je doći do procesa obnove, bilo je potrebno vratiti se u prošlost i počinjati iznova u drugom pravcu.

 

Gottfried Böhm: Uloga Rudolfa Schwarza u tom je novom pokretu bila velika. Bio je uopće zanimljiva osoba. Međutim naš kontakt nije bio osobito intenzivan.

 

Peter Böhm: Bio je prije svega teoretičar, ako to želimo istaknuti.

 

Gottfried Böhm: Začudo je njegova teorija bila zanimljivija od onog što je poslije, 50-tih godina gradio. Njegova najzanimljivija građevina je Fronleichnam crkva u Aachenu, sjajna građevina, no nastala je već 20-tih godina.

 

ORIS: Vi ste dalje razvili principe novoga građenja crkvi, ono što je vaš otac započeo. Je li u vašem radu došlo do transformacije tih ideja?

 

Gottfried Böhm: Da, a u to vrijeme je bio još i 2. vatikanski koncil (1962. godine) pa je shvaćanje liturgije postalo ponešto svježije, slobodnije, otvorenije što je vrlo dobrodošlo nama kao i drugim arhitektima.

 

ORIS: Gradili ste crkve – neki arhitekti misle da je najvažnije sagraditi crkvu, jer funkcije nisu svakodnevne, funkcija nije tako važna, važan je simbolični prostor posvećenosti. To je uvijek specifična, teška zadaća. Imate li posebnu ljubav prema crkvenim zgradama?

 

Gottfried Böhm: Dakako, mislim da to ima svatko, naročitu ljubav za dobru crkvenu građevinu, bez obzira je li netko kršćanin ili nije. Rado gledamo lijepe katedrale, dobra crkvena građevina pruža više od normalne zgrade, ona ushićuje.

 

ORIS: To je iracionalnost, ali značajna je i ideja zajedništva.

 

Gottfried Böhm: Dakako, također ideja zajedništva.

 

ORIS: Crkvena je arhitektura nastala iz ljudske svijesti o smrtnosti, ona izražava potrebu da se premosti vrijeme, borba je protiv vremena. Najvažnije zadaće arhitekture su – crkva, spomenik, nešto što ostaje iza nas.

 

Gottfried Böhm: To se shvaćalo na različite načine. Rudolf Schwarz to zapravo nije htio vidjeti na tako mističan način, crkva Fronleichnam izražavala je veličanstvenost života u vezi s njegovom vjerom u Boga.

 

Peter Böhm: Mislim da je proces promjena uvijek u tijeku, moja se crkva opet razlikuje od očeve, a promjene idu u purističkom pravcu, u smjeru redukcije; emocionalnost prostora također postaje temom. Funkcijom crkve postaje prostor kao takav, mogućnost održavanja liturgije u njemu gotovo je od sekundarnog značenja. Naravno, to je moguće gotovo u svakom prostoru. Emocionalnost je stvarni sadržaj. Mislim da razvoj ide u smislu veće važnosti onoga što je posve tiho i smireno. Samo svjetlost, samo jednostavnost, postojanje zidova, promatranje prostora, to je zapravo molitva. Jednostavnost zidova je simbol jednostavnosti našeg postojanja.

 

ORIS: Danas nam mediji pružaju sve, već nam slike sve sugeriraju. Kad je nešto napisano, poput romana u kojem nema slika, svejedno ‘vidimo’ što se događa, jače doživljavamo knjigu bez slika. No, simboli su još snažniji, jer oni nisu jezik nego značenje moramo sami pronaći. Stoga mislim da bismo trebali više razmišljati o važnosti simbola u našem svijetu.

 

Peter Böhm: U normalnom slučaju može potreba za crkvom biti objašnjena činjenicom smrti. Možda govorim o sebi i mislim da to ima općenito značenje, tradicionalna simbolika je manje važna od simbolike koju neposredno osjetimo, spoznajemo. Neki zid naprosto postoji. Jednostavna egzistencija koja nije pretrpana različitim sadržajima.

 

ORIS: Jedna vaša druga tema, danas aktualna, jest građenje u povijesnoj, naslijeđenoj sredini, na lokaciji s kontekstom. Pomišljamo li na gradsku vijećnicu u Bensbergu, gdje se staro i novo posve prirodno preklapaju, citirali bismo Williama Curtisa. On označava forme vijećnice kao ‘neosrednjovjekovne’. To shvaća kao ‘organski romantizam’, tu vidi umjetnost obrta i također snažno revaloriziran odnos prema prošlosti. Građenje u povijesnom kontekstu je vrlo aktualno danas kao i u svako drugo vrijeme. Što biste u tom smislu mogli kazati iz vašeg iskustva?

 

Gottfried Böhm: Važno je da želimo nešto napraviti u zajedništvu. Kad gradimo novo, mora se i staro takoreći tu dobro osjećati. Bensberg je određen u velikoj mjeri i mojim kiparskim iskustvom. Ali zamjetljiv je i dosta veliki utjecaj mojeg oca.

 

ORIS: Mislim da je to što je pisao Curtis na neki način pogrešno, tu zgradu ne vidim ni kao romantičnu ni kao srednjovjekovnu. Mislim da je tretiranje betona kao skulpture za to vrijeme bilo vrlo moderno.

 

ORIS: To ne znači da nije moderno, već da postoji relacija prema dvorcu koji se tamo nalazi itd. Glavna je tendencija iskaza da je uspostavljena cjelovitost.

 

Peter Böhm: To je bila namjera Gottfrieda Böhma, možda ako zamijenimo pojam romantizma s pojmom emocionalnosti. Romantika zaista za mene znači reakcionarni jezik formi. Mislim da je najvažnija namjera da se nađu posve nove forme. Dakako, to je i nastojanje uklapanja u okoliš kako bi se pronašla forma koja uspostavlja odnos. Smeta me reakcionarnost romantike.

 

ORIS: Misli se na romantizam kao period u kojem su prvi put individuum, odnosno njegove nevolje i želje došle u prvi plan. U tom je smislu to također moderno.

 

Peter Böhm: Dobro, razumijemo li romantizam na taj način.

 

Gottfried Böhm: Individualnost je zacijelo nešto za čime se uvijek teži.

 

Peter Böhm:  Individua i zajednica – to je opet aspekt koji nam kaže da život ljudi treba naći izraz i životni prostor.

 

ORIS: Koje značenje ima za vas vrijeme, što je vrijeme odnosno civilizacija kojoj se svojom arhitekturom, svojim građenjem morate prilagoditi?

 

Gottfried Böhm: Zacijelo je to odnos prema upravo aktualnim materijalima, korištenje betona je već za mojeg oca Dominikusa Böhma bilo važno. Kao dječak sam promatrao kako za njegovu crkvu Sv. Ivana Krstitelja u Ulmu nastaje svod – na čeličnu konstrukciju koja je odredila oblik svoda pričvršćene su Rabitz mreže s nosačem žbuke. Kao student sam se zanimao za mogućnosti ovješenih betoniranih željeznih mreža. Radio sam viseće stropove koji su djelovali poput tekstilnih tekstura (Gewebedecken). Bile su to betonske ljuske stabilizirane čeličnom užadi. Zatim sam postupno došao do slobodne konstrukcije. Već kod oca me naročito zanimalo kako su u nekim crkvama stropovi i zidovi jedinstvena tvorevina. Pokušao sam onda razviti konstrukcije tako da se zidovi međusobno povezuju kao nosive tvorevine.

 

Peter Böhm: Misliš na crkvu u Frielingsdorfu Dominikusa Böhma? Tamo svod seže do poda.

 

Gottfried Böhm: Da, ali u Frielingsdorfu su gradili također mrežama. Kao i u Bischofsheimu, tamo je betonski svod zapravo u obliku parabole ili također St. Engelbert, to su masivne, sjajne građevine. Retrospektivno mislim da je taj razvoj igrao veliku ulogu. Moj studij kiparstva je također bio važan, vidio sam prostor plastično, također vanjski prostor i kakve su tu mogućnosti.

 

ORIS: Jeste li kao skulptor također radili modele od gline, kao prve skice, je li to bilo u početku tako ili tek poslije?

 

Gottfried Böhm: To se odvijalo paralelno, već vrlo rano.

 

ORIS: Krajem 60-tih godina arhitektonski se diskurs, ne samo u Njemačkoj, promijenio u smislu propitivanja i provjeravanja društvene relevantnosti arhitekture. U vašem se radu isto tako primjećuje obraćanje pozornost na socijalnu stanogradnju, na što ukazuje primjer čudesnoga dječjeg sela Bensberg. Tu je zapravo dominantnost ekspresivne, izrazite forme žrtvovana socijalnom angažmanu. U izvjesnoj mjeri dolazi do transformacije, vjerojatno i korekture zadatka.

 

Peter Böhm: Pitanje je također može li se pojam ekspresivnog shvatiti i drugačije. Kod dječjeg sela se također pojedine zgrade grupiraju u veliki krug oko ‘šatora’ – kapele. To izražava predodžbu o zajedničkom životu u dječjem selu.

 

ORIS: To izražava i simbolički karakter zajedništva.

 

Gottfried Böhm: To se tako može shvatiti.

 

Peter Böhm: Možda manje simbolički, rekao bih da je riječ o direktnom prenošenju predodžbe o zajedničkom životu. Namjera nije nešto simbolizirati, želi se naprosto graditi zajednički život. Naravno, to onda ima i svoj izraz, ali u prvom planu stoji prevođenje jedne funkcionalne predodžbe. Kako funkcionira zajednički život u takvom dječjem selu. To kažem jer su pojmovi ekspresionizam i ekspresivno tako teški pojmovi. Nešto je automatski izraženo, ali to nije nužno programatski, simbolički, to proizlazi neposredno iz funkcije.

 

Gottfried Böhm: To je zaista bila naročita zadaća, graditi tako nešto za sirotu djecu, a onda je bio pravi užitak vidjeti veselu djecu u igri. Čini se da još uvijek sve vrlo dobro funkcionira, također je dobro održavano.

 

ORIS: Mislim da to dječje selo dobro pristaje uz strukturalizam, stil koji je danas opet tako aktualan. Kad ste radili s betonom, je li vas tada zanimao japanski metabolizam?

 

Peter Böhm: Mislite na strukture kod kojih se uvijek jednake kuće slažu jedna uz drugu, poput Plug-in-Cities, kod kojih se kontejneri slažu jedni na druge? Tek je poslije postojao interes za takve Walking Cities, Petera Cooka, Archigram itd. Međutim kod dječjeg sela je naprosto ideja da iz određene funkcije uvijek proizlaze iste kuće. Kako da se ostvari povezujuće, koje je značenje zajedništva, a koje individualnog, pojedinačne kuće okružuju zajedničke sadržaje. To nije kao u strukturalizmu gdje prvo nastaje struktura, koju se potom ispunjava sadržajima, nego nastaje automatski, a strukture su slobodne forme, koje mogu proizaći i iz slučajnosti. Ipak mislim da je tu namjera da formalizam ne ide predaleko, već da se uvijek unose i racionalni elementi. Posve određeni faktori kojima se treba podrediti uvjetuju jednake kuće. Mojem je ocu jako važno te namjere i emocionalnost usmjeriti u racionalnom smjeru. Tako je to i u crkvi u Nevigesu, koja uopće nije tako formalistička kako izgleda na prvi pogled, vrlo je razvijena. Postoji natječajni projekt mojeg djeda Dominikusa Böhma za Frauenkirche u Frankfurtu, goli prostor, a oko njega brojne kapele. U Nevigesu je slično, no neke kapele su važnije i veće, a druge su ne tako važne i manje. Kad se iznad tog tlocrta s velikim i malim kapelama napravi naborana konstrukcija, iz toga automatski proizlazi izvjesna osnovna struktura.

 

ORIS: Mislimo da crkva u Nevigesu ima taj formalni element znatno manje izražen u svojoj unutrašnjosti nego izvana.

 

Peter Böhm: Postavlja se pitanje u kojoj je mjeri kubus promatran izvana bio planiran kako bi se unutarnji prostor mogao zamisliti kao negativ.

 

Gottfried Böhm: Mislim da je obratno, razvija se iz unutrašnjeg prema vanjskom, to je put i cilj. Kapela milosti nalazi se nešto po strani. Tako je zamišljeno polazeći iznutra, kapela sakramenata je stvarni prostor… Pritom je još i teren bio tako pogodan, ulica straga okružuje crkvu, tako da je prilaz s ulice na visini gornje etaže. Situacija je bila vrlo lijepa.

 

Peter Böhm: Moj je otac postavio kapele u skladu s filozofskim promišljanjima, u odnosu na veličinu i poziciju, to su bile ispočetka odluke u smislu tlocrta, a naborana konstrukcija razvijala se paralelno. Konstrukcija je imala nosivost preko nabora, a to se razvija iz tlocrta.

 

ORIS: Imate četiri sina, trojica su arhitekti. Postoji li i danas suradnja s njima na njihovim ili na vašim projektima? Traže li vaš savjet?

 

Gottfried Böhm: Hvala bogu traže moj savjet, čini se da rado sa mnom surađuju na natječajima i slično, a ja sam i najjeftinija radna snaga.

 

Peter Böhm: Nedavno smo zajedno radili jedan natječajni projekt, jednu sveučilišnu zgradu u Berlinu. Kad sam osjetio da je to njegov projekt, nisam ga sam potpisao, bio je to Gottfried Böhm.

 

ORIS: Sada vam je više od 90 godina, u retrospektivi, o kojem biste projektu, o kojoj kući govorili najradije?

 

Gottfried Böhm: Ako govorite o kući, onda bi to bila spomenuta kuća u Kölnu Weiß, još uvijek mi je vrlo draga. Crkve se ne mogu uspoređivati, nešto su posve drugog. Crkva u Nevigesu je već zbog veličine naročita, ali osobno vrlo volim crkvu Uskrsnuća u Melatenu.

 

ORIS: Zašto vam je tako posebno draga?

 

Gottfried Böhm: To je teško izraziti, možda ta crkva žari posebnom smirenošću više nego Neviges, iako je također vrlo komplicirana. Raduje me da vas crkva u Melatenu posebno zanima. Ona je jedna od mojih posljednjih, ali i najdražih crkvi. No, općenito nije baš poznata.

 

ORIS: Možda nešto o radovima drugačijih funkcija. Vi ste već 1985. predložili staklenu kupolu za zgradu Reichstaga u Berlinu, a poslije ju je realizirao Foster. Zašto zapravo vaš rad nije išao dalje?

 

Gottfried Böhm: Ja to također ne znam.

 

Peter Böhm: U vezi kupole Reichstaga, htio bih reći da uvijek dolazi do istih postupaka i u odnosu na mainstream arhitekturu. Nije to mainstream, to je arhitektura visoke kvalitete, no mislim da je otac tu zauzeo vlastiti stav i zacijelo je došao do izražaja njegov odnos prema funkciji i prema životu. Primjerice, u kupoli je trebala biti plenarna dvorana, a sada je plenum dolje u zgradi dok je kupola tek staklo, tek znak. Za njega je to bilo premalo, što je i simptomatično. Smatrao je da u kupoli mora biti plenarna dvorana kako bi se svim ljudima u gradu pokazalo da tu gore sjede ti koji odlučuju o politici. Demokratsko shvaćanje je povezano s tim kao i sa staklenom ovojnicom. U prvom konceptu je već postojala manje-više staklena kupola, u drugom nacrtu je ta namjera došla još više do izražaja, s otvorenom ljuskom koja spada u njegov novi jezik, koji je razvio za Ota Hall u Tokyju. Za tu je dvoranu razvijena kupola iz ljuski koje se otvaraju. To otvaranje je također simbol demokracije. Ishodišta su potpuno različita nego kod Fosterove kupole.

 

Gottfried Böhm: Mi smo to zajednički planirali…

 

Peter Böhm: Bila je to tvoja kupola. Nastala je diskusija oko toga ima li danas, u demokraciji, potrebe za takvim simbolom kao što je kupola, za simbolom moći. Njegov je stav bio posve odlučan – upravo u demokraciji treba izraziti senzibilnost u smislu transparentnosti, ništa se ne smije sakriti. U diskusiji to nije naišlo na razumijevanje. Rezultat natječaja koji je uslijedio bio je – bez kupole. Od 150, 200 predanih radova bila su samo tri s kupolom. To je funkcionalna, idejna pozadina. Mislim također da ne treba iz ljudske duše jednostavno iščupati užitak koji u sebi nosi kupola, naprosto je lijepo grad okruniti na taj način. Iz nekih ideoloških pobuda, bojažljivih i ne baš jasnih, odreći se tog užitka nije shvatljivo. To je također jedan aspekt obiteljske tradicije, nadam se da vrijedi i za mene, da srce kao regulativna instanca ima posebno značenje i da nam ne odgovara pretjerana intelektualnost. To je već bilo tako kada su Rudolf Schwarz i Dominikus Böhm vodili zanimljivi dijalog. Dijalog jednog intelektualca i mojeg djeda.

 

ORIS: Prije 25 godina dobili ste Pritzkerovu nagradu, koje je značenje to za vas imalo?

 

Gottfried Böhm: To je bilo veselje.

 

ORIS: Što je to značilo za njemačku arhitekturu? Radost?

 

Gottfried Böhm: Sumnjam da su se svi Nijemci tome veselili, ali brojne kolege su se vrlo radovale, mnogi su smatrali da je to bilo u redu

 

ORIS: Je li vaš otac još bio živ?

 

Gottfried Böhm: Ne, ali moja se žena vrlo radovala, imam vrlo simpatičnu ženu, također arhitekticu. Iako imamo četvero djece, uvijek me kritički pratila, a i sama je vrlo originalno gradila manje stvari, pregradnje, tako i kuću u kojoj sada stanujemo. Ne živimo više u spomenutoj kući u Kölnu Weiß, sada stanujem bliže birou. Tu je moja žena jednu staru remizu vrlo originalno pregradila u dva stana, u jednom stanujemo sada. Postojeće prostorije je malim zahvatima tako promijenila da su nastali impresivni prostori. Sve zrači naročitim duhom, cijela kuća.

 

Peter Böhm: Ona je sa svojim radovima bila u opoziciji, možda je to pogrešna riječ, ali nikada njeni projekti nisu imali sličnosti s očevim. Njena su polazišta bila posve različita, mnogo izrazitije romantična.

 

ORIS: Svidjelo nam se kad ste govorili o duhu; romantika i duh nisu nužno jedno te isto.